среда, 30. октобар 2013.

AUX sessions - some comments 5 years later

For fans of Consecration:

It's been 5+ years since we released Aux and I just found these additional comments to the songs I wrote some time ago. Since our fourth album Univerzum Zna should be out in a couple of days, I found these rants rather amusing to share. So, here you go...

(Since this blog won't allow me to post Youtube links for the songs for some reason, every song name is a link to the actual song on Youtube)

Aimless wasn't originally intended to be the album opener. The initial idea was to have the two of the oldest tracks, Absinthe and Emocean to open the album, then Rinasek, Passage and Cliffhangers following them. Aimless was intended to be some kind of the opener of the second chapter of Aux, like a B1 of a LP record or cassette. But, as soon as I realized that nine songs might be a bit too much for a debut album, I decided to cut down two of the songs and put Aimless as the album opener instead.

Musically wise, Aimless was pretty much Opeth influenced from the get-go. I remember the night I created the main riff, I was in the kitchen playing my classical guitar. I always liked the nines, the kind of chords one could hear in the main riff. That's a kind of chord you could hear in The Police's Message In A Bottle. Or Katatonia's Rainroom, for that matter. As the main riff progressed, all the other riffs came naturally following it, right there on the spot... In the kitchen. I remember I wanted to end the song in D, because at that time I wanted Berček to be the next song on the album, and Berček was all the way in D. It's probably the fascination I always had with Tiamat's Wildhoney and the way all the songs on that album just blended one into another. Anyway, the track order changed on a friend's suggestion, and that was Nikola Vranjković of Block Out, that suggested I should put Aimless first. I still remember his joy upon hearing Aimless for the first time, he loved it. He loved the mid-part with the atmosphere and the acoustic guitar, and I think I liked that part best too. He was all like «This is your Isis part!» The synth part that I played during that mid-part resembled the Isis atmosphere mostly, I guess.

The lyric of the song was made out of this period of time I had the same dream over and over again. I think it was either that or that I just couldn't dream of anything at all. Dreams are important to me, and they sometimes seem aimless – while you are dreaming you never know what comes next – and I kind of wished to have some dream or goal or aim, or even a nightmare, that would freak me out and make me afraid to fall sleep again... Wes Craven style.

Rinasek is a Serbian drug for cold. It has a symbol of a small triangle on the package, which means it's a psychoactive one, and it was also the one you wouldn't need perscription for. Me and Nemanja, our ex-keyboard player, had a period when we experimented with alcohol and weed and after a while we got into this Rinasek thing, although I can't remember who brought it first. I wouldn't recommend to anyone mixing these kind of pills with alcohol cause it's giving really bad trips and unpleasant downers – it could be even lethal if you're not careful enough. This one time we drank like a bottle of red wine and about dozen of rinasek's each and we had this slumbery kind of state of mind for hours. Like falling asleep for a long time, not knowing if you are awake at all, though you are still conscious about everything around you. I remember we listened to Autechre's Incunabula on through the night, especially the song 444 on repeat.

The vocoder part in the song came naturally – Mogwai were using those on Hunted By A Freak, Anathema on Closer. Both of those songs were pretty much new at the time – they were both released in late 2003 and we made Rinasek in early 2005. We also caught the band Trans Am playing some gig in Belgrade and they had lots of vocoders throughout their set as well. It was so hard to get a vocoder at the time. Nemanja had a Korg MS-2000 synth which had a vocoder built in it, so it was handy that we could use that one. Nowadays it is much easier with Electro Harmonix making Voice Box pedals and similar stuff which is available to get anywhere... During mid-2000's those kind of stuff was still really hard to get, unless the pedals were old and boutique.

The guitar melody was something I wanted to capture off Katatonia's Tonight's Decision, a bleak clean hypnotic chord sliding down on the guitar fret and gliding up again, making a mesmerizing loop. I'm glad the fans loved Rinasek most out of all Aux songs, cause Rinasek was the easiest song we made so far. It was also the song that was made last, in early 2005, and the hint of things to come in the future. And the lyric? I just wrote it down from the paper sheet that came with the drug.

Passage was one of the earliest Consecration songs. I wanted to get the atmosphere of old Tiamat I grew up on. I always liked how the ending of the song turned out – it's one of my favorite spots on the album, with those reversed delay effects, acoustic guitar, lead guitar melody and backing vocals blended altogether. The lyric itself was about reincarnation and the thoughts of afterlife, which was very Tiamat-ish too, I guess. The original lyric sheet was much longer but I had to cut it down, so that the song wouldn't turn out too long otherwise. I remember we recorded this track pretty fast in the studio, as it was one the few ones Lazar knew already – he joined the band playing bass only a week or two before the September of 2005, when Aux recordings took place.

I also added the (aux) thing to the song title, cause I felt Passage was the most representative song for Consecration at the time and the album too. It blended the Consecration's doomy beginnings with the other dynamic stuff going on in the song. I also liked the word aux cause a) it was unusual word for an album b) I was just getting interested in mixdowns and mixing consoles and aux was my favorite new thing, as all of my favorite effects, reverbs and delays, had to go through the aux patches.

This one was a more personal, written for a friend. Although Cliffhangers might sound like Anathema's or Katatonia's song, I have to admit I was much inspired by Slowdive and their Just For A Day debut album. This song was recorded only by Yeqy and myself entirely, as the song had many chord changes to remember. Lazar didn't have time to learn them all and Nemanja just couldn't, so I played both bass and synth parts. Actually, I think Leš (the former bass player) had issues remembering the chords as well -  I have flashbacks of him having all the chords written on paper and reading them while playing during rehearsals. E-bow parts in the song were played in one take, on the spot, therefore some mistakes were left on purpose. I think the bass that I played on Cliffhangers was some kind of Squier bass I borrowed from my girlfriend's little brother. I think I chose Squier instead of Lazar's Washburn cause Squier had a bit more of that rounder tone the song needed.

The lyric was introspective as usual, a kind of confessional one, and I think the lyrics as we grow older / the cliff is getting higher / the forest growing colder / but our spirits brighter were few of the better ones I've written.

This one was the oldest song on the album, recorded back in April 2004. I remember the day before the studio sessions took place, it was Friday when we went to our friend's birthday at her place. All the three of us, Yeqy, Leš (the former bass player) and myself were there, bunch of other friends as well, and we got really smashed. Yeqy slept over at her place as we were supposed to meet at 9AM the next day for the studio, and I guess we were partying until 4 or 5 in the morning. It was only 3AM when I found a bottle of blueberry Finlandia in the freezer… Next thing I remember, it’s 9AM and we were supposed to meet at one of the bus stops and as Leš and as I were getting closer, we saw Yeqy sitting on his drumchair in the middle of the street, talking on a payphone pretty much loud with someone, while still high on whatever spirits he got last night, all smiling in joy. Excellent way to start a recording day we all thought. And actually, the recordings went pretty well. We recorded both Absinthe and Emocean (originally entitled Absinthe Thoughts and eMotion) in two days.

Absinthe was one of our rare tracks that were in dropped C. I suppose that was because of Katatonia's Viva Emptiness, I was into it a lot at the time and it had the same tuning. The lyric itself was inspired by Sigur Rós and their own invented hopelandic language. During the rehearsal I sang gibberish, some words and vowels I liked and then I made actual words out of it later, the words I found appropriate to the song, while I was listening to the tape of recorded rehearsal. Funny way, eh? I think I found out later that Mike Patton used to do the same thing for some Mr. Bungle records.

Probably the oldest Consecration song to date, if we’re not counting some demos that were made under The Lack Of Motivation moniker. The doom metal influences, especially from the band Saturnus, were pretty much evident here. Leš was so happy for this song that he even contributed with his own growls during the last chorus. I liked the atmosphere the three of us created, especially during the verse – there was no synth played in this song, the guitars were made to sound like a synth and I toyed a lot with the RV3 delay/reverb pedal, the first pedal I ever got... And you thought metalheads got their distortion pedals first? A good friend of mine, Stevie, mentioned that the solo reminded him of In The Woods' Omnio and that was a nice compliment, as we all loved the warmness Omnio had plenty of.

If Consecration didn't have so many line-up changes during the very first days, and if we had the chance to develop and record more songs at certain period of time, I guess there would be more songs in the vein of Emocean and Passage (Aux), even a whole album in that older doomish style. But we always wanted to progress, try different things and approaches and we just couldn't settle with one style for too long.

This one was an instrumental. It reminded a lot of people of Pink Floyd because of the vibe and people loved hearing it live. If you ask me though, the first and the main chord always reminded me of Def Leppard’s Hysteria ballad. Berček was also important for us in a way of starting improvising more and more, since we never quite played this song in the same way twice.

The name of the song we got not from the famous Serbian actor Aleksandar Berček but his son Nikola; he was playing with Yeqy in an alternative rock band called Trenje at the time and we shared the same rehearsal space for some time. I think I met him in a music store one day. I was buying me a wah pedal and he was getting a hollowbody guitar or something. That was the same day we created the song and we didn't have a name for it, so... It just occured to me, yeah, let's name the song after him. We always liked to toy with unusual song titles and Berček was no exception.

This one was another ballad in Anathema kind of way. Or Metallica, Fade To Black or Welcome Home style, with those suspended E minor chords, with F# and G tones clashing within. Shelter Me could be the closest piece we ever got to the goth thing in Consecration, with pathos present in the lyrics too. Although we liked to hang out in the goth clubs and events a lot at that time, and even though our first gig we did on our own was in June 2002 in KST on a goth night, I wasn't so sure if I wanted those goth chicks and weird vampire wannabe freaks to be our main audience. Anyway, the chicks loved this song and every now and then somebody brings up the question if we would play Shelter Me ever again on some shows. Well, you can't please everybody. But maybe we will play it again, who knows?

I played bass on this track as well, and I remember Yeqy was standing by as I played and he was telling me about the drum kick accents while I was playing. He would guide me what would come next. Not sure if I hit all the time signatures well... Good times. The lyric was personal too, as it was written for someone that meant pretty much to me at the time. I left the I fucking hate you part from the lyric sheet intentionally – it just felt too much and the line I'm so hollow inside felt more approproate reflecting the same sentence, as hate is a rather hollow feeling after all – love is the only thing that truly matters.

Along with Rinasek, one of the most recent songs concerning Aux sessions. This was much Neurosis influenced, as I just started to discover them during 2003 with Times Of Grace and A Sun That Never Sets. We concentrated more on the dynamics here and the quiet/loud parts. This song also made us think about downtuning more – when we tuned guitars all the way down to B eventually, Mercury Room was one of the songs that got a better impact. Plus the new tuning was more convenient for Lazar, as he was playing a 5-string bass and didn't have to change his tuning to D anymore during every rehearsal.

After the recordings in VETŠ, I got in touch with Marko Jovanović from the Underground studio, as I was looking for a person who would mix the record. Mercury Room was the first track I gave him for making a preliminary mixdown, to see if he would be up to it. Mercury Room was our most extreme track so far and I knew if he could handle it, his job with other songs would only be easier from that point on. Oh the horror he felt with Mercury… Fortunately his moods got better upon hearing Rinasek and all the other friendlier tracks.

As for the live sets, it was really intense playing Mercury Room every time, especially the ending riff. It was so physical, something we started to learn from Neurosis, Isis, Godflesh and such bands – the sheer force of a loud riff and the undeniable presence of it. The newfound love for the B tuning only led to some new stuff that would become Aligator and .avi in the near future.

WHERE 65 & 41 MEET

This was played right on the spot in the studio during the recording sessions in VETŠ. I always loved acoustic guitar – I played classical guitar for seven or eight years straight before I started learning to play electric guitar and got my own in August of 2000. Where 65 & 41 Meet was fully improvised and that's why there are a few slips here and there.

The song title came out of a meeting place with the girfriend I was dating at the time – there was only one station downtown where those two buses met and I liked the reference. There were also two guitars playing in the song, as a sort of dialogue between them, as they were sometimes playing the same thing and sometimes playing different notes. I decided to put it as a hidden track on the album, to give the Aux a bit of a hopeful, shiny ending note, after the rather apocalyptic Mercury Room. The word 'ajde (come on) I said at the beginning of the song was funny because I said it during the recording of the first track and the quiet chuckle that can be heard right after that, it was coming from the second track recorded afterwards while I was dubbing the second guitar and waited for the playback to start. So the chuckle was my reaction on my own voice telling me come on. It's a stupid little thing but I loved it...

You can listen to or buy Aux in its entirety here - http://consecration.bandcamp.com/album/aux

Thank you for reading & listening


среда, 11. септембар 2013.

Najlepši dan u mom životu ili dan kada sam dobio svoju prvu električnu gitaru

(Epiphone Slash Snakepit Les Paul Signature)

Bio je četvrtak, 24. avgust 2000. Dan koji nikada neću zaboraviti.

Imao sam 17 godina i bio sam na letnjem raspustu pred polazak u treći gimnazije. Išao sam u gimnaziju "Sveti Sava", najviše zbog toga što mi je bila na dva minuta od kuće i tako sam mogao da se budim pola sata pred školu. Nikad nisam bio jutarnja osoba i tih pola sata razlike u spavanju su mi uvek pravili bitnu razliku. Još jedan razlog zbog koga sam se odlučio za tu školu je to što mi je stariji burazer išao u tu istu školu nekoliko godina pre mene, pa sam unapred stekao kakav takav uvid u stanje sa profesorima, kakav je ko i koga treba izbegavati (išao sam na društveni smer fala Bogu, pa sam izbegao ozloglašenog Voju Vinjaka iz matiša).

Tokom letnjih raspusta tih devedesetih sam uglavnom išao sa matorcima u Grčku. Pre toga se familijarno išlo u Hrvatsku, u Poreč ili Rovinj, ali je početkom devedestih zbog rata to bilo nemoguće. Tih ranih letovanja se sećam nešto malo jer sam bio baš mali, ali sećam se Zelene i Plave Lagune u Poreču i uglavnom odatle nosim neka lepa sećanja. Grčka, s druge strane, ima najlepše more, to odgovorno tvrdim. Imali smo neke prijatelje dole u Solunu, gde se povremeno odlazilo u šoping. U Solunu sam uglavnom kupovao diskove svojiih omiljenih bendova, a na more se išlo uglavnom u jedno mesto tridesetak kilometara udaljeno od Soluna, koje se zove Agia Triada. Kako sam tada već bio u poodmaklim tinejdžerskim godinama, već sam bio malo namrgođen zbog ideje da idem sa svojim matorcima na more (umesto sa svojim društvom na primer), ali ovog puta (i bio je to poslednji put da idem sa njima, obećao sam sebi) imao sam dobar razlog - postojale su velike šanse da dole kupim svoju prvu električnu gitaru.

Sećam se da je u Solunu ta muzička prodavnica u kojoj smo bili bila ogromna. Nisam do tada video ništa takvo. Kao dete koje ulazi u prodavnicu slatkiša, nisam znao na koju će pogled pre stranu da poleti. Radnja je imala nekoliko spratova i sećam se da su gitare bile na prvom.

Uvek sam voleo Gibson gitare. Les Paul je imao nekako najbolji zvuk i najbolje je izgledala. Samo, sa njima je postojao jedan mali problem - te gitare su bile užasno skupe. No, ja sam znao da su postojale i Epiphone gitare, koje su bila jeftinija varijanta Gibson gitara... Nešto kao Gibson za siromašne. Kako sam znao da moji neće moći da mi priušte pravog Gibsona, u radnji sam tražio da probam Epifona.

Probao sam bio nekog Epifona, sećam se da su ih imali par komada i sve su bile u nekim čudnim bojama. Probao sam bio narandžastu, pa onda zatim i zelenu, ali nešto mi se nije dopadalo kod njih. Nešto mi nije bilo to to, a nije bila samo boja u pitanju. Nekako su mi u rukama delovale suviše mrtvo. Pitao sam ih da li imaju možda još nekog Epifona, a onda su mi pokazali nju.

Epiphone Slash Snakepit Les Paul Signature.

Zastao sam na trenutak i sećam se da sam se nasmešio kad sam je ugledao. Prva stvar koju sam pomislio bila je Hmmm, izgleda pomalo kičasto sa tom zmijom, ali hajde baš da je probam kako zvuči. Voleo sam Sleša i on mi je možda prvi gitarista u životu koga sam zavoleo. U mojoj kući su se voleli Gunsi i puno se slušao Appetite For Destruction kada se pojavio, ubrzo zatim i G N' R Lies. Keva je obožavala Patience i Sweet Child O' Mine i sećam se kada su izašli Use Your Illusion albumi, keva je insistirala da ih ona kupi, preko svoje prijateljice koja je radila kao stjuardesa i donela kasete iz Amerike čim su albumi izašli. U to vreme je bio izašao i Terminator 2: The Judgment Day za koju su Gunsi snimili You Could Be Mine i to je za mene bilo sjajno. T2 je možda moj omiljeni film svih vremena (prvi film koji sam gledao u bioskopu), a i ta pesma nije mogla da bude bolja za Gunse u to vreme.

Kada su mi dali gitaru u ruke, malo sam je svirnuo i pre nego što su je uključili u pojačalo i osetio sam da je pod rukom mnogo bolja od one dve koje sam probao malopre. Bio sam verovatno premlad da bih shvatio šta znači kvalitetnija izrada, ali sve u vezi sa tom gitarom je bilo mnogo bliže onome što sam imao u glavi kada sam zamišljao kako treba da zvuči gitara koja mi se dopada i koju sam želeo. Slešova gitara je bila mnogo svirljivija, imala je bolji zvuk, više je pevala, a prsti su mi naprosto leteli na sve strane. Svaki rif koji mi je pao na pamet svirao sam sa lakoćom i zvučao je do jaja, čak i na tom nekom malom pojačalcetu u koje su me uključili.

Sećam se da sam tražio i da mi donesu neki procesor. Pitali su me kakav procesor tačno želim, jer su ih u radnji imali razne, od onih koji koštaju od nekoliko stotina, do par hiljada maraka (tada su nemačke marke još uvek bile u opticaju, a u Grčkoj drahme). Tip je doneo neki mali Korg procesor, AX1G, i pokazivao mi neke presete. Sećam se da sam svašta svirao, u zavisnosti od toga da li je on uključivao čisti zvuk, ili menjao distorzije. U to vreme nisam imao nikakvo iskustvo sa gitarama, ali znam da nisam hteo gitaru da kupujem u Srbiji. Nije bilo načina da se kupi dobar instrument  kod nas i znam da sam izričito hteo da kupim gitaru novu novcijatu. Imao sam osećaj da je ovaj Sleš sjajan za cenu za koju se nudi (mislim da je bio negde oko 1500 nemačkih maraka). Nije bilo šanse da dobijem Gibsona, ali mislio sam da mogu da iskukam jedan Epifon.

Sa nama u radnji je bio i naš prijatelj, polu-Srbin, polu-Makedonac, koji se zvao Christos i koga smo od milja zvali Rista. On je super pričao srpski i grčki, jer je bio oženjen Grkinjom. Rista je tog dana bio moj heroj, jer je moj ćale oklevao sa gitarom videvši koliko je skupa, a Rista, videvši koliko sam navalio i koliko sam se zaljubio u tu gitaru, nagovorio je mog ćaleta da mi gitaru i kupi. Obradio je ćaleta da uzmemo i onaj mali Korg procesor, koji smo dobili sve zajedno sa popustom za nekih 1300 maraka, ako me sećanje dobro služi. Risti sam zahvalan do dana današnjeg.

To je sigurno bio najbolji dan u mom životu, ikada. Kada smo se vratili u Agia Triadu u hotel, svirao sam je po ceo dan. Svirao sam na njoj svega čega sam mogao da se setim u tom trenutku. Bio sam potpuno očaran i zaljubljen.

Kada sam sledeće godine počeo da sviram sa Amaranth i Consecration, igrao sam se dosta sa zvukovima iz tog Korgića. Imao je neke dobre opcije i naučio sam uz njega po kom se redu pravilno slažu efekti. Wah efekat nije bio nešto, ali su distorzije bile okej, i dilej (koji će uskoro postati moj omiljeni efekat) je imao jednu kul opciju koja se zvala hold i koja je mogla da snimi parče nečega što sviraš i onda možeš da sviraš nešto potpuno novo preko toga, kao neki mali loop.

Kada sam počeo da sviram drugu gitaru u Consecrationu, preštimovao sam gitaru u D štim. Bendovi kao što su Paradise Lost i Sentenced, koje smo tada kao bend dosta slušali, bili su u tom istom štimu, pa nam je bilo tako lakše da skinemo njihove pesme. D štim je takođe zvučao malo basovitije i dublje od običnog E štima, i takođe mi je bilo mnogo lakše da pevam u spuštenom štimu.

Kada sam snimao Amaranth pre toga, sećam se da sam želeo da snimam u dva štima, u C# i običnom E i da ih kombinujem, ali mi debljina žica to nije dozvoljavala. Ja sam na gitari tada imao devetke. Onda mi je Nikola Vranjković, tadašnji uzor i snimatelj/producent, rekao da je bolje da se stave deblje žice za spuštene štimove. Poslušao sam ga i odlučio da stavim jedanaestice i sećam se da sam celu noć proveo kod ortaka Milana Babića, sa njegovim starijim burazerom Mišom ustvari, koji je dobro svirao iako nije imao nijedan bend. Milan je bio ortak bubnjar koji je bio uzor našem bubnjaru Jekiju i dosta mu je pomagao, što oko opreme, što oko tehnike. Milanov buraz Miša je znao dosta o gitarama i hteo je da mi pomogne da to sve namestimo. Zbog debljih žica smo morali da podižemo akciju na gitari, okrećemo šipku u vratu, pa onda da ponovo toniramo gitaru, da podižemo magnete da budu na istoj razdaljini od žica kao što su bili kad su bile devetke pre toga... To je mukotrpan posao i sve zajedno je bila jedna od onih nezaboravnih noći koje nikako da se završe. Ali, vredelo je i krajnji rezultat je bio sjajan. To je bio prvi put da sam nešto prčkao po svojoj gitari i osećaj je bio sjajan. Malo se uplašiš, jer petljaš sa nečim što toliko voliš i od čega zavisiš i gledaš da nešto ne zasereš, ali posle svega toga se osećaš nekako kao da je gitara još više tvoja. Zbližio sam na neku foru sa njom još više. Sećam se da mi je negde oko 3 ujutru od umora ispao šrafciger iz ruke, pao pravo na gitaru i ogulio lak... Miša je ugledao moju užasnutu facu, nasmejao se i izgovorio Matori, dešava se... Šta da ti kažem, navikavaj se! Pre električne gitare sam osam (da, osam) godina svirao Yamaha CG180SA klasičnu gitaru sa najlonskim žicama i tako sam se i navikao na deblje žice i veću tenziju i akciju, tako da sam, stavljajući jedanaestice na Sleša, imao nekako stabilniji ton i u isto vreme sam se osećao fleksibilnije dok sam svirao.

Sleša sam svirao godinama i nikada me nije izneverio, ni na jednoj probi ili svirci. Počeo sam da gradim i dobijam neki svoj zvuk na toj gitari. Bio je avgust ili septembar 2005. kada je Lazar došao u bend da svira bas gitaru sa svojim petožičanim basom i, da ne bismo komplikovali mnogo sa štimovima svaku probu, odlučio sam da spustim štim još više na gitari, na B i drop A. Tada je gitara tek počela da jebe kevu kako zvuči. Tada sam otkrio Dean Markley Blue Steel žice i stavio sam bio dvanaestice na gitaru. Ovog puta akcija nije morala da se menja - nove žice jesu bile malo deblje od prethodnih jedanaestica, ali se štim spustio niže i malo se akcija olabavila, tako da je to kompenzovalo jedno drugo. Takođe su jedanaestice počele da me umaraju, jer su u D štimu počele da mi budu pretvrde. Kako sam počinjao da učim, mislio sam da je, kao na akustari, sva dinamika u desnoj ruci i da će gitara zvučati jače i bolje ako budem udarao desnom rukom kao lud. Ustvari (posle mnogo pokidanih žica), kasnije sam provalio da snaga električne gitare dolazi iz pojačala, i načinom na koji leva i desna ruka kontrolišu tu snagu. Sa B štimom su i stare pesme počele da zvuče mnogo bolje, a sama gitara monstruozno dobro. (Inače, u srpskom je to H štim, a nikad mi nije bilo jasno zbog čega jedino mi Srbi za B štim kažemo da je H... Mi ustvari sniženo H zovemo B, a možda bi zbrku napravilo to što bi se onda sniženo B kod nas zvalo Bes.)

Postoji i jedna smešna priča vezana za žice, zato ih toliko pominjem. Kada sam prvi put stavio dvanaestice na gitaru, snimali smo bili Aux album. Tada je bilo veoma teško naći te žice bilo gde u Beogradu, jer su svi gitaristi uglavom svirali devetke, možda poneko desetke. To je bilo baš frustrirajuće, da ne možeš u svom gradu ni žice drugačije da kupiš. Sećam se da je jedan ortak, Damjan koji je svirao tada sa Jekijem u Trenju, bio išao u Ameriku na nekoliko dana, i zamolio sam ga bio da mi dovuče par tih Dean Markley kompleta odande. I dofurao ih je, jedina fora je bila - a tad ja to još uvek nisam znao - što mi je on bio doneo dvanaestice, ali za akustaru a ne za električnu gitaru. Na paketu to nigde nije bilo naznačeno, pisalo je samo Dean Markley Alchemy i debljina 12-54 i to je to. Stavio sam žice i gitara je dobila odjednom neki suludi sound. Sećam se, kada sam doneo gitaru sa tim novim žicama na prvu probu, Jeki je bio ustao sa svog bubnjarskog mesta sav oduševljen i viknuo, Brate, gitara ti zvuči kao klavir! Mislim da sam zadržao te žice i za snimanje Auxa, tako da su sve gitare na prvom Consecration albumu snimljene na žicama za akustaru na električnoj gitari. Zbog toga su žice verovatno rezonirale kao lude i ceo zvuk je dobio taj neki super gotivan punchy zvuk.

(na svirci sa Block Out u Velikoj Sali SKC 19.10.2007. kada su Consecration zatvorili koncert svirajući posle Blokeja. fotografija: Aleksandar Zec)

Novi B štim je dodao još baseva gitari i provalio sam da je Sleš najbolje zvučao kada se svič stavi na oba magneta zajedno (rhythm & treble). Puno basa i sustaina koliko 'oćeš. Tada sam prvi put počeo da tražim pojačalo koje bi mi najviše odgovaralo, neko koje bi imalo odličnu distorziju, ali isto tako i lep, čist clean zvuk.

Sve pesme na Aux i .avi albumima sam smislio i napravio na Sleš gitari. Otkako smo se spustili u B štim, Aligator i .avi su nam došli jako brzo na probama, maltene sami od sebe. Na Aux albumu je sve snimljeno na Slešu, a do snimanja .avija ja sam već bio nabavio i svoj prvi Gibson Les Paul. Na tom snimanju sam koristio ponegde i Sleša, mislim da je to bio baš Idiot Glee - hteo sam da pesma i dalje ima taj sludgy zvuk što je više moguće.

(SKC Livingroom, 15.12.2007. fotografija: Aleksandar Zec)

Svaka muzička prodavnica u koju sam bio odneo Sleša iz ovog ili onog razloga, sećam se da je svaki prodavac bio u fazonu da je gitara odlična i sjajan komad. Jedan tip, koji je radio u Mega Music prodavnici, je bio toliko oduševljen gitarom, da me je čak cimao da mu je prodam. Da sve bude još zabavnije, čak i isti oni likovi iz radnje u Solunu gde je gitara bila kupljena, kada su moji matorci išli ponovo dole par godina kasnije samoinicijativno, ja se sećam da sam ih pitao ako mogu da svrate tamo da mi provere koliko bi koštalo jedno Peavey 5150 pojačalo (to je bilo dok još uvek nisam znao za Laney GH100L), a oni kad su videli moje matorce, setili su se cele priče oko gitare i pitali moju kevu da li bi im ja tu gitaru prodao nazad. Naravno da sam odbio. Prodavanje Sleša jednostavno ne dolazi u obzir. To je moja prva gitara, uvek će biti, i jednostavno me mnogo toga lepog veže za nju. U krajnjoj liniji, osamdeset posto svega što danas znam dugujem toj gitari.

Danas uvek nosim Sleša sa sobom na svirke kao rezervnu gitaru. Ako mi na Gibsonu pukne žica, lakše mi je da uzmem rezervnu gitaru, nego da menjam žicu nasred koncerta dok publika čeka. A bolje rezervne gitare od Sleša nema, jer me nijednom nije izdala.

(SKC Livingroom, 15.12.2007. iza mene sa kapom stoji Lazar u svojoj uobičajenoj pozi. fotografija: Aleksandar Zec)

(17.07.2007. SKC Livingroom, fotografija: Relja Ilić)

(maj ili jun 2008, izložba fotografija na kojoj se našla i jedna koju je fotkao Aleksandar Zec. ovu fotku napravio Aca Todor Todorović)

Svega ovoga naravno ne bi bilo da nije bilo samog Sleša glavom (cilindrom) i bradom. Pre neki dan sam pročitao njegovu autobiografiju i i dalje sam pod ogromnim utiskom. Sleš je verovatno posle svih ovih godina moj omiljeni gitarista, prvi koga sam zapamtio kada sam počeo da slušam metal i rok... Njegov stil i fazon, boju zvuka bih prepoznao da me probudiš u pola noći. Drago mi je što je Sleša za sviranje uvek navodio isti osećaj kao i mene i što, jednostavno i iskreno, od sviranja bolji osećaj ne postoji.

Hvala Slešu što je lik kakav jeste, i mojim roditeljima na nesebičnoj podršci kada je trebalo - bez njih sigurno ne bih dogurao (kreativno a i drugačije) do danas ovde gde sam sad.

(Sleš sa svojim modelom gitare, a levo je njegov nerazdvojni drug i basista Duff McKagan)

среда, 19. децембар 2012.

the lists - 2012

1. Baroness - Yellow & Green (Relapse)

Okej, Red Album mi se nije bio toliko dopao, ali mi je Blue Record bio baš interesantan. Toliko da sam za Popboks napisao recenziju u kojoj sam album prilično nahvalio. U to vreme je bilo samo nas nekoliko metalaca na Popboksu koji bismo uspeli da proguramo pokoju metal recenziju na sajt i ono, svaka recka koja je prošla bila je svojevrstan podvig.

Iščekivao sam, onako pozitivno, sledeći novi album, ali ništa nije moglo da me pripremi na ono što mi je doneo Yellow & Green. Prva pesma koja se bila pojavila na netu bila je marš u more i bila je baš super kao najava - prog uticaji na sve strane ali kroz neki opušteniji fazon, letnji čak, kao kit koji bleji na plaži sa limunadom. Ili tako nešto. Ali, sledeća pesma koja je procurela je bila baš udarac - Eula. Lazar je okačio bio na fejsu pesmu i prokomentarisao da su mi ukrali solažu iz Rinaseka, što jeste bilo onako laskavo, ali whammy pedala na stranu, ono što je najbolje u svemu je što su u pesmi pogodili taj neki jebeni vajb da nisam mogao da prestanem da slušam stvar. Deset puta zaredom, pa predah, pa nešto drugo, pa opet ta pesma. Bio je kraj juna, to znam, jer mi je baš tih dana, 26. jun je bio, dobro se sećam, stigao bio poziv od Ace Čoisa koji me je zvao da idem sa turneju sa Unearth po evropskim festivalima da im radim ton. Jok ti ćeš.

Album se uskoro pojavio ceo i bio je definitivni saundtrek za leto. Kao što je izgovorio moj omiljeni basista (uz Lazara naravno) Dejv baš pre neki dan, "ovi Baroness ovde zvuče kao Fajtersi koji sviraju Mastodon", što mi je bila baš super izjava. Nije daleko od istine, ima tu stonera, tog lepljivog teškog suvoparnog letnjeg vazduha, ali i progeraja onako lepršavog provučenog kroz neki kao pop, što nisam čuo još od Cave Inovog Jupitera, koji je izašao još pre 12 godina. Jebote, kako vreme leti.

Celo leto sam ja tako vrteo Yellow & Green i odlepljivao na album. Žućko mi je bio bolji od Zelenka doduše, imao je bolji flow. Zeleni je možda bolji da se sluša odvojeno, ili prvi, ne posle Žutog, spomenuo mi je neko jednom. Ima i u tome istine verovatno.

U toku Unearth turneje, koja mi je baš bila avantura i posao spojeni u jednom, obišli smo brdo zemalja i festivala - prvo Wacken u Nemačkoj, pa Švajcarska, Italija (i Severna, krajnji sever, i Južna, negde dole južno), opet Nemačka, Belgija, Češka (Brutal Assault, najbolji festival i najbolji Unearth nastup na turneji definitivno), Danska (najbolje gostoprimstvo i domaćini, o razglasu i mikseti da ne pričam) i za kraj, opet Nemačka, i to Summer Breeze. Baš dan pred Summer Breeze, negde na putu od Danske do Nemačke, čuli smo da su Baroness na turneji imali saobraćajnu nesreću dok su bili u Britaniji. Aleks, Nemac koji je prodavao mrč Unearthovcima je baš bio fan Baronesice, isto kao i ja, čim sam ga upoznao i ušao mu u stan ugledao sam Yellow & Green ploču i oduševio se. Naravno, morali smo da je preslušamo uz jedno sedam(deset) piva. Uglavnom, reče mi Aleks za nezgodu baš kad smo izlazili iz kombija i sledio sam se. Kakav bedak, ono, Baroness su konačno imali rasprodate koncerte, sve nemačke novine i časopisi hvale album, album meseca tamo i ovamo, i padne im bus u provaliju deset metara i izlome se svi. Svi bendovi na Summer Breeze festivalu su brujali samo o tome. Ne zato što su bili ili nisu bili fanovi - turneja je turneja i to je moglo da se desi svakom. Bukvalno. Uskoro smo saznali da bend nije u životnoj opasnosti pa nam je i laknulo. Dan posle toga, Summer Breeze je bio poslednji datum, pa sam posle rastanka sa Unearthovcima otišao u Frankfurt da se vidim sa Vanjom, taman sam imao jedan slobodan dan do leta nazad za Beograd. Iako sam to već nameravao ranije, čim smo ušli u prvu radnju našli smo Yellow & Green plojku i morao sam da je kupim. Osećao sam se nekako dobro, nešto u meni mi je govorilo da će od tih 25 jura od plojke njima možda otići fazon dolar, i ono, drago mi je ako sam im pomogao - dok su ležali izlomljeni po bolnicama, podrška im je bila najvažnija.

Yellow & Green je osim Eule, imao hitove kao što su Take My Bones Away (ironičan naslov, da), Cocainium i najzanimljiviju od svih, Back Where I Belong. Nemam pojma šta je to u tom albumu što mi se toliko sviđa, možda zato što je retro, možda zato što ima pesme (prave pesme sa aranžmanima) i tu neku iskrenoću, možda su se samo pogodile i namestile neke stvari tako. Suviše sam nekako subjektivno doživeo ploču u trenutku kad se pojavila, a iskreno me obradovalo što sam video kako je ceo svet reagovao maltene isto kao i ja. Album godine.

2. Swans - The Seer (Young God Records)

Moram da priznam da mi je teško da bilo šta napišem o ovom albumu. U stvari, bilo mi je teško i da slušam ovaj album kada je izašao tamo negde u avgustu 2012. Onda sam pustio da odleži skoro godinu dana i onda me je strefilo - BAM! The Seer je najsnažnije Swans ostvarenje u njihovoj bogatoj diskografiji. U dva sata materijala Đira i drugari su spakovali sve ono najbolje iz srži svake Swans ere, bila ona industrial, noise, gothic, ambient ili sve to zajedno.

Ovaj album nije ni bio na listi kada sam pravio listu krajem 2012, tako da je The Seer upao malo na kvarnjaka, retroaktivno iz budućnosti. Ali, šta ću kada je to tako. To jest, šta da radim kada sam malo okasnio sa saznanjem da je ovo način kako treba albumi da zvuče u 2012. Ovako treba umetnik da se ponaša kada ostari i da se izražava i stvara u skladu sa svojim godinama. Nema druge preporuke. Samo mrak, nasilje i strah... i lepota.

2. Deftones - Koi No Yokan (Reprise)

Ja sam nekako kasno zavoleo Deftonse. Iako verovatno nikad nije kasno, ali znam da mi je Matija uvek govorio kako su oni do jaja i ono standardno "Buda, moraš to da preslušaš malo bolje". Sećam se da mi je Vranjković još odavno puštao Minervu i to mi je bilo do jaja, i pesma i rif sa reverbom od sto kilometara i spot koji je omaž Flojdima i Pompeji i sve, ali nikad nisam uzeo da preslušam baš ceo album pažljivo, sve dok se nije pojavio Diamond Eyes pre dve godine. You've Seen The Butcher mi je bila metal pesma godine. Tim albumom su kod mene zaradili definitivni rispekt, a onda se čekao novi album. I kad su curnule nove pesme a uskoro izašao i ceo Koi No Yokan, rispekt je prešao u obožavanje. Kakav jeben bend!

Što Matija kaže, jedan od retkih bendova danas koji su kroz celu diskografiju uspeli da održe kontinuitet i nisu nijednom skliznuli u neko smeće. Mislim, oni su počeli kao nu metal bend a izrasli u neki metal Radiohead fazon, ono, kad pogledaš na šta Korn liče danas bude ti lepo kad vidiš da je tako neki bend izrastao u nešto do jaja. Deftones su mnogo mnogo važni za metal i alternativu danas, jer imaju taj neki mejnstrim, milioni ljudi znaju za njih fazon i nekako je globalno gledano jako važno šta će da izbace od novih pesama. A izbacili su dragulje.

Da ne bude da samo hvalim gitariste, bubnjar Ejb (Abe Cunningham) je bog. Ima takav gruv i udarac i šmek a maltene ga nikad ne primetiš - sve što uradi podređeno je pesmi i nikad ne našteti aranžmanu. On, Aron (Aaron Harris) iz Isis i Deni (Danny Carey) iz Tool su mi baš ono, bubnjarski heroji 21. veka. A ako pričamo o gitarama, Steva Stolar (Stephen Carpenter) je sjajan jer uvek ima dobre ideje. Okej, i on se loži na Mešugu, ali on uzme osmožičanu gitaru i napravi na njoj do jaja rif (koji ne zvuči kao jadna kopija Mešuge) i onda naprave refren koji pukne baš onako lepo. Kad sam čuo Rosemary baš sam se smrzao, to je onaj neki momenat kad u pesmi čuješ i The Cure i hevi distorzije i taj standardni Deftones šmek sa Činovim vokalima. Prvi singl je bio Leathers, koji je bio super, pa Tempest koji je oduvao... Onda se pojavio album, gde su izletele iz drugog plana i Entombed i Poltergeist... Koi No Yokan jednostavno nema manu.

Jedna od anegdota je sad kad smo sa Konsima putovali u Zagreb da sviramo, slušali smo baš svašta u kolima, između ostalog i ovaj album. Nisam mogao da izdržim pa sam tako pevao sa zadnjeg sedišta ceo album, shvatio negde preko pola da se baš derem i kao, aj sad da slušamo nešto drugo, da baš ne promuknem do tonske probe haha. Malo se mi vrteli po Zagrebu dok nismo našli KSET (njihov KST, mnogo lepši od našeg), gde nas je po dolasku u šanku sačekao fini domaćin Bojan sa čajevima ("hoćete kavu?", sva trojica: "NE!", on nas gleda malo preplašeno, "ne pijemo kafu", smejemo se svi) a sa raglasa Porcupine Tree, Blackest Eyes, i  za njima Deftonci i Hole In The Earth (sa isto tako sjajnog Saturday Night Wrist). Vazdušne gitare i bubnjevi kreću istog trenutka što se nas trojice tiče, a ostali nas gledaj u fazonu, "a koji je ovo bend". Kako koji, pa Deftones jebote!

3. Om - Advaitic Songs (Drag City)

Uvek mi je smešno kad se setim kad je Maja radila intervju sa Portishead prošle godine (iz nekog nepoznatog razloga Exit ga nikad nije objavio) i pitala me je da joj za intervju pridodam i neka svoja pitanja. Pored pitanja o Hendriksu i pesmi Machine Gun, bilo je tu i pitanje šta oni privatno najviše vole da slušaju, da bi Džef (Geoff Barow) i Edrijan (Adrian Utley) počeli oduševljeno da pričaju o bendu Om narednih deset minuta i zbog čega su oni toliko fenomenalni. Zanimljiva anegdota, ali realno to je nešto što samo muzičari razumeju, tu međusobnu fasciniranost. Taj Portishead koncert je inače bio jedan od najboljih koncerata koje sam gledao u životu.

Om su inače ritam sekcija nekadašnjih stoner pionira Sleep. Bivša ritam sekcija, bubnjar je zapalio i iz Om-a jako brzo, a basista Al je ostao kao stub benda, a za bubanj je onda došao bubnjar Emil iz Grailsa. Prvi singl koji se pojavio pre albuma je bio za pesmu State Of Non-Return. Za Om se mora reći da prave hipnotičku muziku koja dovodi u trans, nešto kao Flojdovska Set The Controls For The Heart Of The Sun koja se razvija u nedogled i nikad ne dosadi. Sve to začinjeno religioznim mirisom i pravoslavnim ikonama koje krase omote albuma. Druga stvar koja se pojavila je bila Sinai i koliko god mi State bila interesantna, ova me je oduvala potpuno. Bilo je leto kad se Advaitic Songs pojavio, grozno teško pretoplo leto u Beogradu od 40 stepeni i ovaj album je bio sjajna dnevna podloga za to. Usporeni metabolizam koji dovodi u trans i meditaciju.

Na turneji sa Unearth sam najviše vrteo ovaj album dok smo bili u kombiju. Vozač Majk (Nemac inače) je uglavnom puštao neku groznu muziku (prvi dan je vrteo Joy Divison do iznemoglosti, ne znam odakle mu ta ideja uopšte) tako da ja lepo nabijem svoje sluške i slušam ovo. Kako je put uglavnom bio naporan i dosadan, a putovalo se svaki dan na turneji, dosta sam i spavao uz ovaj album. Fascinantna mi je produkcija na ovom albumu, bas ima neverovatan gruv sve vreme, a bubanj zvuči nenormalno dobro, tačno čuješ kako cela ta prostorija u kojoj je snimljen bubanj diše zajedno sa njim. Toliko minimalan album a svaki deo ima svoje mesto i zvuči predobro. Jesenas sam blejao tako kod nas u prostoriji (tako mi tepamo našem studiju u kome imamo probe), svirao gitaru malo sâm i razvijao neke ideje, i na kraju rešio da pustim neku muziku dok ne završim pivce. Pustio sam ovaj album i nije prošlo ni minut a da nisam seo za bubanj i pokušao da sviram bubanj u isto vreme sa albumom. Zvučalo je zabavno. I prilično glasno haha. Mislim da sam čak ubo jedan dobar gruv pred kraj albuma, dok su išle ili Sinai ili Haqq al-Yaqin.

Razmišljao sam, apropo ove liste, da možda nominujem Advaitic Songs za album godine, ali ipak nisam - nekako su Baroness to više zaslužili, a Om su ipak više za te usamljeničke trans haludža varijante. Fenomenalan album svakako. Nabavite neke gotivne sveće dok slušate ovo.

4. Jodis - Black Curtain (Hydra Head)

Uh, odakle samo početi što se ovog albuma tiče. Jedva sam čekao da izađe, što zbog Plotkina koji nam je radio master za Cimet, što zbog toga što sam hteo da čujem Arona (Aaron Turner iz ISIS) kako će da otpeva ploču. Plotkin je na fejsu već kačio neke kratke klipove i najave baš u vreme dok je radio naš master pa mi je baš bilo zanimljivo da čujem i uporedim kako sve to zvuči. U isto to vreme sam slučajno na tjubu naleteo bio na jedan pravi dragulj, pesmu Clinton Street, prvu pesmu koju je Plotkin ikad snimio tj. objavio, još tamo davne 1994. i zvuči baš onako do jaja ambijentalno. Nisam prestajao sa slušanjem te pesme, baš mi se poklopilo nekako. Savršena noćna ambijentalna pesma.

Black Curtain sam naručio bio plojku, preorderovao, ali zbog gašenja Hydra Heada pomerili su bili sve isporuke za mesec dana kasnije. Međutim, na netu se bila pojavila već mp3 verzija pa sam morao to da skinem. U međuvremenu je kombina sa plojkom otpala pa mi je ostao samo krljavi mp3... Jebiga. Ali, album je odličan. Način na koji Plotkin tretira gitaru i kako kontroliše fidbek je sjajan, bubanj povremeno dođe i naglasi neku frazu, a Aron je otpevao baš onako... Možda ploču svog života što se pevanja tiče. Gusti reverbi i ehoi na vokalu, baš onako kako volim. Monaški stil? Bluz-dron? Nije ni bitno uostalom. Atmosfera je tu.

Broken Ground je uvodna i nekako centralni deo ploče. Vokal ume da podseti malo na Mejnarda iz Toola, kad uđe u one svoje ambijentalne dubioze kao što su The Patient, ili neka sporija, dublja verzija Pushit sa Salivala. Corridor je, sa druge strane, minijatura koja vodi u Awful Feast i baš dobro poigravanje sa ehoom koji ulazi u samooscilaciju i vokalima koji se slažu preko toga. U odnosu na debi Secret House, Black Curtain mi je baš korak dalje i mnogo bolja, zrelija ploča. Toplija čak. Postojala je varijanta da Jodis nastupi po nekim festivalima u Evropi i da odem da im radim ton na tim svirkama, ali mislim da, nažalost, od toga nema ništa, jer je Aron prilično zauzet sa drugim stvarima. Jebiga. Ali, možda jednog dana...

5. ISIS - Live VI - 11.16.07 (self-released)

Ovaj sjajan bend se raspao pre dve i po godine i posthumno su izbacili nekoliko stvari, tipa kompilacije Temporal koja je izašla pre nepunih mesec dana. Tu mogu da se nađu neke zanimljive demo verzije pesama, par neobjavljenih i slično, a ovaj Live album se pojavio početkom godine. ISIS sam gledao dvaput uživo, oba puta u Zagrebu, prvi put kada su svirali u KSET-u 17. maja 2005. kada su promovisali Panopticon (možda najbolji koncert u životu), a drugi put na jesen 2009. kada su promovisali svoji finalni album Wavering Radiant. Oba puta su bili fenomenalni i moram da priznam da mi je bio baš bedak kada sam saznao da su se raspali, ali sam u isto vreme i skapirao na keca takvu odluku - osećali su da su izgoreli na turnejama, realno svirali su stalno godinama, i osetili da je to sve što su imali da kažu. Totalni rispekt za to - gomila bendova se radije odluči na to da snima sranje albume godinama pa im ni to ne bude jasan znak kada možda treba da pauziraju (da ne upotrebim baš termin "raspadnu se").

Bilo kako bilo, ISIS je uvek bio lajv bend, bend stvoren za žive svirke i zbog toga je ovaj album fenomenalan, jer tačno potencira tu liniju živog izvođenja i disanja benda na bini. Vezani In Fiction, Holy Tears i Weight zvuče sjajno. Spajanjem te tri pesme u plejlisti u njihovim studijskim verzijama, albumima Panopticon-In The Absence Of Truth-Oceanic osetio bi se malo drugačiji vajb zbog produkcije i atmosfere, a ovako kada ga odsviraju iste večeri u istom dahu tačno čuješ koliko je cela priča uvek bila slična. ISIS je bend koji se bavio uvek sličnim stvarima, ali je sve to bilo odenuto u malo drugačiji aranžman. I onda od raspada benda stalno čitaš komentare po tjubu i fejsu ljudi koji ih mole da se "vrate" a u isto vreme verovatno ne umeju ni da objasne zašto ih toliko vole i zašto su najbolji u tome što rade.

Sećam se kada sam prvi put pustio album, pomislio sam, ko li je radio master, možda je Plotkin? Dva klika mišem i našao sam, instinkt me nije prevario. Još nekoliko klikova i vidim da je produkciju, to jest miks, radio Aaron Harris, bubnjar benda. To će se uskoro ispostaviti kao jako bitan detalj, s obzirom da će baš on da miksa sledeći Consecration album... Krug se zatvorio, tačnije otvorio se jedan novi. Mnogo sam srećan što sam postao deo te jedne ekipe koja mi je život učinila toliko lepšim. Jer muzika izvlači ono najlepše i najvažnije iz mene - potpunu predanost.

6. Anathema - Weather Systems (Kscope)

Jao, Anathema. Ja toliko volim ovaj bend, još od maja 1997. kada sam čuo Eternity po prvi put, svaki sledeći album mi je obeležio život maltene. Čak sam 2002. radio maturski iz engleskog u gimnaziji o njima i na odbrani došao sa ortakom Savićem i odsvirali smo One Last Goodbye zajedno. Sva sreća pa tada nije bilo telefona sa kamerom haha. Još kada sam u martu 2008. uspeo da dovučem Denija (Danny Cavanagh) u SKC Livingrum da odsvira akustični koncert... San mi se ostvario tada.

Weather Systems je sjajan album, mnogo lep album. Produkcija najbolja do sada, radio ju je Kris (Chris Andre Cederberg), tip koji je nekad svirao gitaru u In The Woods... pa se, kad se bend raspao, okrenuo produkciji i miksu. Njega sam kontaktirao još pre nekoliko godina, još dok je MySpace bio živ, nešto smo baš o produkciji i gitarama bili pričali. Gibson Les Paul najbolja gitara ikad, razumeli smo se odmah. I evo ga sad, producira moj omiljeni bend. Svet je mali... Produkcija je sjajna stvarno, izvukao je bubanj da zvuči najbolje do sad, još od Alternative 4 naovamo nije zvučao tako dobro. Još ga je na tom albumu bio svirao Šon (Shaun Steels) kao sešn bubnjar, danas u My Dying Bride... Džon (John Douglas) ume da bude malo kilav kao bubnjar, ali Kris je baš izvukao maksimum iz njega.

Dosta metalaca koji i dalje ne mogu da skapiraju da je od Silent Enigme prošlo skoro 20 godina pljuje po bendu kako su se "prodali", sviraju muziku za sisice i tako to. Mislim, ja nemam problem sa tim, sa sisicama pogotovo. Kad je muzika ovako lepa i iskrena, to je to, bend je srećan i nek' sviraju ono što njima prija, a ne ono što publika želi. Untouchable, Part 1 je baš dobar upbeat intro, onda malo skliznu u one njihove klavirske Lennon Imagine momente, što je opet okej, pa malo Sigur Rós i postorokeraj, pa se vrate na Flojde i Radiohead i malo ubace dž dž momenata. Ne znam šta je to kod ovog benda, ali postoji nešto u njima (možda nada?) što odmah prepoznam kao deo sebe i  ne mogu da ne volim. Tu se ni ne postavlja pitanje, samo osetim kako su "moji". To ne može mnogo bendova da mi izazove, danas pogotovo, kad sve više bendova nema pojma šta hoće, kamoli šta osećaju uopšte i šta je to iskrenost, pre svega. Jedna je Anathema i ponovo im hvala.

7. Meshuggah - Koloss (Nuclear Blast)

Ako sisice koje čitaju ovo već počinju da odustaju od liste, evo malo metala da se pecnu. Da ih ožeži malo. Kad imam toliko fanova Mešuge oko sebe koji su veći fanovi od mene, Lazar, Matija, Sana, Stole... Nekako se ne osećam dovoljno kompetentnim da pričam o Mešugi, a opet, kad pustiš glasno recimo novu Break Those Bones Whose Sinews Gave It Motion krenu ruke noge glave da lete same od sebe. Ovo je bre metal! Što bi čika Tica rekao, oni ne sviraju žice, oni sviraju dalekovode. Pa da, ko bi bio lud da inače izmisli osmožičanu gitaru, to je ono kad ti ni sedmožičana nije dosta pa kreneš na njoj da dropuješ sedmu žicu, pa ni to nije dovoljno. Ludaci.

Obzen je bio dobar album ali realno, još od Nothinga i tačnije, dvadesetominutne I Šveđani mi nisu baš ono, lupili šamarčinu iz sve snage. S druge strane, nije ni Koloss ne znam kakva šamarčina, ali je gotivno što su se nekako na albumu prošetali kroz celu svoju diskografiju i rekli, "evo ovo smo mi". Holdsworth na esidu solaže su i dalje tu, triole, sinkope... Tomas Haake možda jeste omatorio i osedeo, ali kad sedne za taj bubanj ne bude ti dobro. Još uvek se sećam koliko je zabavno bilo na Exitu pre nekoliko godina kad su svirali na metal stejdžu. Da, bilo je krvi... I mnogo zadovoljnih faca u publici (Lazar: "Budo reci Aci Čoisu ako dovede Mešugu u Srbiju da ću da držim njegovu fotku kao ikonu"). Daće Bog gledaćemo ih ovde ponovo u svoj sili i slavi, a da to ne bude 2024. kad budu svirali na džez festivalu fazon. Mada, vidiš...

8. Gojira - L' Enfant Sauvage (Roadrunner)

Nisam ti ja neki death metalac. Mnogo volim Death Symbolic, Sepulturin Arise, Morbid Angel rane radove (Domination i Blessed Are The Sick realno), mnogo se zabavljam na Cannibal Corpse koncertima, ali ono, kapiram da bend mora baš da bude mnogo do jaja da bi mi držao pažnju ceo album. Kao Gojira na primer.

Znao sam ja za njih godinama unazad, ali tek uspešnim Matijinim ispiranjem mozga pesmama The Art Of Dying i Toxic Garbage Island ukačio sam u čemu je stvar. Ove godine sam imao sreću da ih gledam dvaput uživo, prvi put sa Metallicom, gde su oduvali čak i sa vidno stišanim razglasom (tako je naredio deda Ulrih jebiga), a drugi put u Zagrebu gde smo i svirali na istoj bini i festivalu sa njima, Mastodonom i Slejerom. Tamo su tek oduvali. Mario svira taj bubanj za sve pare, a i brat za gitarom i mikrofonom mu ne zaostaje mnogo.

 L' Enfant Sauvage je sjajan album, prvo su izbacili istoimenu pesmu koja je strava, a onda se pojavio ceo album i kad sam čuo The Gift Of Guilt... Au. Što kaže Vranjković, molski Flesh Of The Blade. Sjajan bend stvarno, brutalan, melodičan, sve ima smisla. I sada su konačno našli tu neku meru da umeju da zavuku Morbid Angel, Mešugu i poneku Mejden-Metaličica melodiju da sve zajedno zvuči baš baš ukusno. Slična priča kao za Mešugu, nisam toliko kompetentan da sad tu konkretno objasnim šta je sve toliko do jaja kod ovih Francuza, ali ako neko voli metal, i to onaj pravi krljački jebem-ti-mater metal, Mešugica i Godžirica su pravi albumi za to.

9. Therapy? - A Brief Crack Of Light (Blast Records)

Ja Therapy? obožavam još od tamo negde 1994-1995. kad je izašao Troublegum, album prepun sve samih hitova. Melodični pank, alternativa, metal, nebitno je, Therapy? su imali sjajne pesme. Uskoro je bio objavljen i Infernal Love, koji mi je na kraju ispao kao jedan od omiljenih albuma ikad. Nakon Semi Detached iz 1998. moram a priznam da sam ih malo izgubio iz vida, sve dok nisu došli da sviraju u Beogradu pre nekoliko godina. Onda su 2009. objavili Crooked Timber koji je bio baš baš dobar (posebno pesma Exiles sa njega), i onda su početkom ove godine IZULI sa A Brief Crack Of Light i prvim singlom, Living In The Shadow Of The Terrible Thing. Svaka jebena čast. Album je pokazao da Irci još uvek mogu da napišu zarazne rifovske pesme, kao što su Before You, With You, After You, Get Your Dead Hand Off My Shoulder ili zanimljivom vokoderskom Ecclesiastes koja zatvara album.

Ni to nije bilo dovoljno, nego su organizatori Long Play festivala najavili da Therapy? dolaze u Kragujevac da sviraju na Arsenal festu. Do jaja, Dejv i ja smo se odmah spakovali u auto, išli dole pod paravanom da pomognemo Blok Autu da se nameste na bini i to (mada im i jesmo pomogli naravno), ali smo ustvari išli da se zezamo sa Endijem i drugarima. Ne samo da je bilo super biti sa njima na tonskoj probi, nego je bilo i zabavno njuškati koje pedale i gitare koriste, štimove i sve to. Sam koncert je prošao sjajno, stvarno su mnogo dobri uživo. I bubnjar koji ubija, posebno je fora sa dva doboša vrh. Jedan mesnati koji svira onako normalno PAF PAF, a drugi tanji, plići koji je baš ono PING PING TRAS. Ono što je i mene i Dejva superpozitivno iznenadilo je što je dosta klinaca bilo na svirci, srednjoškolaca i srednjoškoljki a bio je radni dan u pitanju, četvrtak neki čini mi se. Posle koncerta sam stigao da se još jednom javim Endiju, stigao da mu uvalim ekskluzivni primerak Cimeta i spomenuo sam mu Plotkina za master, on je samo odgovorio "clean hands go foul". Zna ga Endi.

10. Soundgarden - King Animal (Universal)

Ovaj album je zapravo upao poslednji na listu, i to baš ovih dana nešto ga vrtim, ne mogu da prestanem. Ustvari, u isto vreme su se bili pojavili i novi Deftones i novi Soundgarden, i Deftones me je toliko bio oduvao da sam Soundgarden bio pustio jednom, možda dvaput i nekako mi nije legao, nije me kupio. Čujem ja da sve zvuči okej, ali ništa me nije baš onako čačnulo da sednem da preslušam sve lepo. Vranjković mi se na glavu popeo, "moraš da preslušaš", "jebao te Deftones", "DŽO BAREZI BOG", "šestu pesmu preslušaj, zvuči kao Black Hole Sun" i tako dalje.

Ja prema Bareziju gajim ogroman rispekt, što zbog poslednjeg ISIS albuma, što zbog 10,000 Days od Tool, Lullabies To Paralyze od Queens Of The Stone Age, Kyuss... Lista je poduža. Još kad mi je Aron pre nedelju dana rekao da Barezi ima trip da ubaci na svaki album triangl, to mu je fazon da ga negde sakrije (tražili smo ga na poslednjem ISIS albumu i našli ga haha, čak sam ja bio našao još jedan detalj koji Aron nije imao pojma da postoji), i kao ajde da mu dam šansu.

Moj prvi utisak je bio da sam nekako previše mlad za ovaj album. Možda je to bila prva neka reakcija na moju lenjost ili neku vrstu, ono, "mator sam, a oni su matoriji od mene, Gardeni su sada nekako bliži Cepelinima nego Tulu i Deftonsima", uglavnom, posle par slušanja uhvatio sam sebe da mi jedan ritam ne da mira, nešto sam pokupio od albuma podsvesno. Ispostaviće se da je to By Crooked Steps (baš juče je Dave Grohl objavio da im režira spot za tu pesmu), sa onim njihovim Spoonman fazon ritmom. Produkcija savršena, kako Barezi spakuje taj bubanj i bas gitare da zvuče, jebo majku. Malo sam ja ustvari imao problem sa Kornelom, ali sve je otpevao bez greške stvarno. Nije da je negde izgoreo kao nekad u Jesus Christ Pose ili Rusty Cage, ali jebiga, nema ni on 20 godina više. Vranjkovićev favorit Bones Of Birds je sjajna isto, a tu se među best of umuvaju i Cepelinska A Thousand Days Before i šmekerska Taree. Baš dobar album, odličan povratak u suštini - Alice In Chains i Soundgarden imaju itekako šta da pruže i super je što su se pojavili da malo razdrmaju gitarsku mejnstrim scenu.

prilozi i dodaci

Prethodnih nekoliko godina sam jedva uspeo da skrpim i top deset, a ova 2012. je baš bila dobra godina za muziku, toliko da je preteklo albuma preko deset bogami. Tako da, da ne bude da sam uskratio nekoga, kome je ovih deset albuma malo, evo ih još.

11. Ufomammut - Oro: Opus Primum (Neurot)

Eh ta Flojdovska Pompeja, ovo je već treći put da je spominjem danas. Nije da imam problem sa tim, ta Pompeja mi je nešto najbolje što se desilo u muzici fazon, a da je zabeleženo u video formatu, tako da ono... Ne bunim se. Značaj tog poduhvata i celog tripa muzike se oseća i danas naravno, posebno kada se pozabavimo ovim Žabarima i njihovim novim albumom.

Iako se snažan Neurosis uticaj oseća kroz ceo album još od prvog tona u uvodnoj Empireum, Talijani imaju taj neki sinematični (ili sinematički, jel se tako kaže?) vajb instrumentala, sa nepostojećim vokalom, ili ako ga ima, negde je udavljen pozadi u gitarama efektima i basu. Teškim gitarama, psihodeličnim efektima i distorziranom basu, razume se. Reče mi jednom drug Sloba da ga Konsi iz nekog razloga podsećaju na Ufomammut, što je svakako kompliment, pogotovo kad se uzme u obzir Oro Opus Primum, koji im je sigurno najbolji album do sada. Album ima pet spojenih pesama, koje su ustvari jedna dugačka stvar podeljena na pet delova. Pesme imaju taj neki filing 70-ih, provuče se tu negde i matora italijanska horor kinematografija zbog sintova. Mislim da je i ovaj album izašao negde krajem aprila ili početkom maja, sećam se da mi je bio u plejlisti u vreme prvomajskog uranka haha. Maj je svakako bio kvalitetno doba za muziku. Primum je bio zamišljen kao prvi deo od dva albuma -  krajem leta se pojavio i parnjak Oro: Opus Alter, koji nažalost nije ispunio očekivanja. Nije čak ni puno drugačiji od ovog, više mi zvuči kao neki auttejk sa ovog sešna. Ali, nema veze, oprošteno im je, s obzirom na to da je Primum dovoljno do jaja za oba. A sad idite i raznesite sebi glavu ovom psidžom od albuma.

12. Sigur Rós - Valtari (Parlophone)

Još jedan "majski" album. Što bi rekao Žica, "sline na sve strane" haha, ali stvarno lep album. Sigurno najlepši i najambijentalniji Sigur album još od popularnih zagrada iz 2002.

Ekki múkk se prva pojavila malo ranije, i najavila je mirniji, meditativniji album. S druge strane, kad je ceo album izašao Varúð je definitivno odskočila kao hajlajt albuma, a iz drugog plana nekako mi se prišunjala istoimena Valtari, koja zvuči kao da si ukrcan na neki svetlucajući brod koji polako, polako plovi u raj.

Ono što me je fasciniralo na albumu je produkcija, puno sabova na albumu, sve nekako bridi, brunda na neki lep način, mnogo te neke niskofrekventne topline oko koje se grade stvari, onda uđu ti gudači u srednje frekvencije i vokali povremeni, uopšte sa skoro bez bubnjeva na albumu nema mnogo visokih i sve je onako prijatno, sneno, ništa nije naglo. Kao neka velika kolevka koja ljulja, plovi, lebdi.

13. Ulver - Childhood's End (Kscope)

Ja obožavam ulveriće. Baš su me razneli sa onim DVD izdanjem što se pojavilo krajem prošle i početkom ove godine, Live In Concert: The Norwegian National Opera. Takav performans, posebno pesme Not Saved, ono, da pogledaš i onda se smrzneš i ugineš samo. Vulveri su baš bili aktivni prethodnih par godina, imali su novi album prošle godine, taj cert u jebenoj operi gde su izneli svu moguću i nemoguću opremu (uključujući i Elka Synthex, komada dva, eh...), i onda izbacili ovaj album sa pesmama koje su voleli da slušaju kao mladi, što će reći pesme 60-ih i 70-ih.

Još jedan letnji album, i baš je fora cela stvar, iako su sve obrade, ali oni su to uradili sa pravim uživanjem i to zadovoljstvo se itekako čuje kroz album. Bukvalno ti dođe da se naduvaš, ali ono, prepušiš, prepečeš svaki put dok ga slušaš koliko je lep. Dark Is The Bark mi je najlepša stvar ubedljivo, mada poznato je da sam ja slab na te tearjerker stvari, a i ove fensi psidžice (trejdmark Dušana Žice haha) kao što su Magic Hollow ili I Had Too Much To Dream (Last Night) su sjajne. Ima 16 pesama i baš onako fino vozi sve, baš onako zdrava psihodelija sve vreme, i puno nekih detalja sitnih koje nema šanse da izvališ na keca. Ulver je bend koji je uvek imao jasnu viziju i uvek su furali svoju stvar, tako da imaju moj glas i moju ljubav uvek.

14. Saturnus - Saturn In Ascension (Cyclone Empire)

Ja stari Saturnus baš volim i moram da priznam da nisam očekivao ovakav povratak. Prethodni album Veronica Decides To Die mi je bio onako, okej, ali mi se one Goran Bregović solaže baš nisu dopale, jebiga. Nije da imam išta protiv Brege, ali nije mi išlo to uz Saturnus vajb. Valjda zato što sam nekako uvek bio privržen Kim Larsenu i njegovim solažama koje su obeležile Paradise Belongs To You, For The Loveless Lonely Nights i posebno Martyre.

Saturn In Ascension je bukvalno povratak tim prvim radovima, lebdi negde između čistokrvnog doom metala Paradajza i ima možda malo više te Mučeničke pitkosti. Čak hor u otvarajućoj Litany Of Rain zvuči kao preslikan 7 sa Martyre - što je opet okej, od tog albuma koji jeste realno kruna celog doom metala, prošlo je 12 godina, i ako će da probaju da ponove taj fazon, i to bez Larsena, sada su uspeli. Dakle, nije Brega svirao solaže, nego su gitaristi seli i skinuli taj Larsenovski fazon dugih nota i velikog sustejna i to je to. Bred Pit na mikrofonu je i dalje tu i ima svoj karakterističan fazon urlanja, povremenog vikanja, i rečitativa.

Wind Torn podseti malo na Thus My Heart Weepeth For Thee, A Lonely Passage i Call Of The Raven Moon na For The Demons, A Fathers Providence povuče malo na Lost My Way, dok mi je Mourning Sun baš onako dobra doom monstruoza. Dobar album sve u svemu, jako dobar, dobar povratak, možda ja i jesam slab na njih jer sam ih puno vrteo u tinejdž danima (čak smo Leš i ja nazvali Consecration po Saturnusu), tako da - ja zadovoljan. Uz malo sreće možda ih i vidimo uživo, to bi bilo super.

15. Old Man Gloom - No (Hydra Head)

Još jedan album za čiji je mastering zadužen Plotkin haha. Moram da priznam da mi je ovaj album bio okidač da se vratim starim Old Man Gloom albumima, konkretno Seminarima II i III. Sećam se tamo negde 2001. i 2002. koliko su ih hvalili u britanskom Terrorizeru, hvalospevi i album meseca, a onda se pojavio ISISov Oceanic, Cave In su furali svoju stvar i Converge svoju i onda je nekako ovaj superprojekat ostao u senci i drugom planu zbog svih tih matičnih bendova. Seminar III, to jest dvadesetosmominutna Zozobra je baš onako dobar sladž udarac, vrteo sam je dosta tamo negde oko izbora, pogotovo kad sam saznao ko nam je novi predsednik, a na albumu su se baš bavili majmunolikim stvorenjima i tako tim prigodnim temama.

No je prvi Old Man Gloom još od albuma Christmas iz 2004. Iako je bend uglavnom eksperimentalan, imali su dosta toga da kažu ovde. Dosta ima urlika, nema čistog pevanja (osim u stonerskoj Crescent), svi se deru, uglavnom zla atmosfera, buka, distorzije na sve strane. Ima i tiših delova, koji su kao i ranije uglavnom neka brujanja, zujanja i blage teskobe. The Forking Path je hit, Shadowed Hand baš podseća na ISIS Celestial dane, dok Shuddering Earth i Rats baš bole onako fino. Iako Converge novi album, koji svi hvale, nisam uspeo da svarim nekako, nije mi seo po atmosferi, ovu ploču sam dosta vrteo, verovatno baš zbog toga što se agresija i ta neka mirna, meditativna teskoba menjaju naizmenično. Moćan album.

16. Nadja - Dagdrøm (Broken Spine Productions)

Da, još jedan Plotkinov master... Jebote, ispašće da stalkujem čoveka, ali stvarno, štagod da mi se dopalo ove godine ispostavilo se da ima neke veze sa njim.

Moram da kažem da ovaj bračni dvojac iz Kanade ima do sada objavljenih milion albuma i da mi nikad nisu nešto preterano zapali za uvo, ali sad su kao trojac pojačani živim bubnjem, tj. bubnjarom iz benda Jesus Lizard (ako ih se iko seća?), pa sam bio u fazonu, ajde baš da preslušam da vidim kako zvuče sada. I moram da kažem da me još od prvog Jesu albuma ništa nije ovako raznelo, u smislu da je nešto tako sporo, razdiruće a melanholično i melodično u isto vreme. Četiri pesme trajanja između deset i četrnaest minuta, taman su mi sele onako da ih obrneš jednom ili dvaput, zavisno od raspoloženja. A brzo nekako prođe. Distorzije na sve strane, nekako digitalizovane a utopljene onako lepo (Plotkine, Srbine), vokal šapuće preko toga u nekom kripi šugejz maniru, a živ bubanj je ustvari taj koji daje glavni šmek celoj stvari. Sve četiri pesme su dobre, ali recimo da prva One Sense Alone već otprilike sumira ono što vas čeka dalje. Baš sam prijatno iznenađen ovim albumom. 

17. Neurosis - Honor Found In Decay (Neurot)

Uopšte ne znam kakav stav da zauzmem prema ovom albumu. Nisam znao da li uopšte da ga uključim u listu. Ne mogu da kažem da sam očekivao nešto veliko od albuma, jer nisam, bilo mi je dovoljno da se pojavi, i pojavio se, tako da sam kao i dobio šta sam očekivao, ali... To uglavnom nije karakteristika Neurosis-a. Poslednja četiri puta su me baš prijatno iznenadili, uvek nešto novo od njih, a ovo je prvi put da sam sve već nekako čuo od njih. Možda sam omatorio? Možda sam ih prozreo, provalio?

Istina je da su i oni već omatorili podosta. Bilo bi suvišno očekivati da se vrate sa neznamnijačim, toliko oni predvode ceo taj svoj fazon, vekovima čini se, da im je sve dozvoljeno. Nisu oni zasrali ništa, da se razumemo, ali nekako imam utisak da nisu otišli dalje. Honor Found In Decay uglavnom zvuči kao prethodna dva albuma, s tim da nije dovoljno čist i srebrnkasto transcendentalan kao The Eye Of Every Storm, niti prljav, crn i raspukao kao kora drveta sa prašinom u očima kao Given To The Rising. Given To The Rising je bio umiranje, kraj svega, pa mi je možda bilo logičnije da se vrate nekoj totalnoj mirnoći, šta znam. A možda je prerano za ovaj album, možda će me pući tek za pola godine posred čelenke i onda ću skapirati.

Drevne teme su nekako i dalje tu, ljudsko korenje i krv. Zavet, preci i žrtva. Svi elementi koji čine Neurosis postojanim. Pad čoveka, sirova snaga, nepobediva priroda. Honor uglavnom zvuči kao neka spora post-apokalipsa i sličan je vajb u većini pesama. All Is Found... In Time ima taj neki Neurosis šarm kome ne mogu da odolim. Ima tog šarma u svim pesmama u tragovima, ali kao da se nit povremeno gubi. S druge strane, jedno parče s klavirom koji odjekuje u My Heart For Deliverance zvuči pozitivno, što je onako prilično ludo za neurotičare. U svakom slučaju, album vredan slušanja ali nije za osvajanje vrha liste.

понедељак, 26. децембар 2011.

the lists: 2011

1. Tim Hecker - Ravedeath, 1972 (Kranky)

2. Zombi – Escape Velocity (Relapse)

And the Underground Band Of The Year award goes to... Zombi!

I always loved the old sounding synthesizers that made John Carpenter's movies famous – without those haunting themes The FogHalloweenThe Thing or Assault On Precinct 13 wouldn't be half as good. Zombi had a thing for Italian gore movies too, Dario Argento, Lucio Fulci and the other guys that made horror genre much more interesting. It is fascinating how much two guys can do with a couple of synths, samplers, sequencers and drums. I knew Zombi from before but Escape Velocity seemed to have all the right things and hit me on all the right spots. DE3 and Shrunken Heads were hypnotic and mesmerizing, making a perfect vibe for those car rides when you're going to a gig or traveling alone to some other place.

3. Mastodon - The Hunter (Reprise)

Wow. Honestly, I wasn't expecting this. I mean, I expected from Mastodon to come up with something good again, but the progression they made on The Hunter was brilliant. After the sludge-meets-prog extravaganza of Crack The Skye, the Atlanta beardmen returned with a massive album full of hits. Black Tongue and Curl Of The Burl were these three-and-a-half minute epic openers, while Blasteroid and Stargasm followed so convincingly one started to wonder where do these guys get their inspiration from. From their beards probably.

I have to admit that the total of 13 songs on the album were a bit too much for me at first. The music of Mastodon can be so complex at times, so much stuff happens in a three-minute song. But, after seeing them live in Zagreb with Slayer and Gojira, when they played The Hunter almost in its entirety, I was still humming the songs' choruses two days after the festival. All The Heavy Lifting has the infectious chorus that won't go out of your head, and Creature Lives has the unforgettable woah ooooh singalong part for the whole stadium to sing simultaneously with the band. My favorite track was the closing The Sparrow, as it shows the mellower side of Mastodon, with Pink Floyd influence and a fuzzed solo that is so epic.

The drumming of Brann Dailor was better than ever and the sound of the drums were recorded wonderfully. Troy Sanders' vocals improved also, the triple vocal attack of Troy, Brann and Brent were better and ever - the mainstream touch of the production really let everything shine in the mix. The Hunter is certainly the best metal record in 2011 and finest Mastodon record so far.

4. Radiohead – The King Of Limbs (Self-released/XL Recordings)

Probably one of the most important band of the 2000’s, with masterpieces such as Kid A and Amnesiac under their belt, Radiohead returned with the most minimalistic album since those two diamonds came out. A lot of people seemed alienated by the open-endedness that was all around the Limbs but I loved it. Codex was the most beautiful piece Thom wrote since Pyramid Song while Lotus Flower and Feral were the more dynamic ones, embraced by Thom's remarkable voice. The Basement sessions emphasized the fact Radiohead knew what they were doing, not just with style but also with great less-is-more approach, more suitable than ever. Bringing in the second drummer for the sessions, the awesome Clive Deamer of Portishead fame, was such a classy move – too bad the track Staircase didn't make it on the album, as it's my favorite song of the whole year and maybe my all-time favorite from Radiohead, ever.

5. Mogwai – Hardcore Will Never Die, But You Will (Rock Action)

I love these guys. I never cared so much for their postrock era, cause they seemed to have so much more to say musically speaking, no matter what kind of genre it was. On Hardcore they brought the old producer to revisit the loud/quiet/louder! dynamics and the songs were better than ever. Mexican Grand Prix, Death Rays and Letters To The Metro were my favorite tracks, showing not only the so present joy of guitar playing but also the excellent taste for arrangements and the moody atmosphere. I heard Hardcore on the 31st December 2010 (it leaked earlier, charged guilty for downloading) and I was in such a jolly mood in the middle of all that New Year euphoric madness so the traces of that pleasant feeling remained whenever I played the record later again. I watched Mogwai live in Zagreb couple of years ago and after numerous listens of Hardcore I just can't wait to catch them again somewhere – Hardcore just might be Mogwai's best album.

6. Wolves In The Throne Room – Celestial Lineage (Southern Lord)

This was actually a last minute add-on. I'm usually not crazy about black metal but these guys really made it special. I'm a sucker for suspense and the atmosphere and Wolves seem to have plenty of it. Celestial Lineage reminded me of why I once listened to the few black metal bands in the first place – some Emperor, old Ulver, Agalloch, some Enslaved songs and, most important of them all, my favorite black metal record of all times, In The Woods' Heart Of The Ages. I wonder if Quorthon had a dream in 1981 in which he listened to Thuja Magnus Imperium and then decided to make some of his own music. Celestial Lineage has the atmosphere so unique black metal never seemed so epic in its melancholy.

7. M83 - Hurry Up, We're Dreaming. (Mute)

8. Bohren & Der Club Of Gore - Beileid (PIAS)

Bohren & Der Club Of Gore’s Beileid surprised me big time with the opening track; Zombies Never Die (Blues) being one of the best jazzy/doomy tracks they made.

9. Anathema – Falling Deeper (Kscope)

Anathema has to be my favorite band ever, so whatever they release I seem to fall in love with and cherish like a true gift. The idea of going back to their oldest stuff and rearranging it for the orchestra and piano might sound weird (although not if you ask bands like Ulver for example) but it worked. Kingdom and They Die, once powerful doom dirges, have become grandiose soundtrack sounding pieces of the same epic proportions they were back in the days. Although more of background music piece than a full rocker, Falling Deeper seemed to inspire me in lots of ways, even influence my own guitar playing. Alone and some tracks off new Opeth for instance had some fantastic classical guitar playing that made me pick up my nylon string guitar after a long time and even record some of the ideas for a new Consecration release. Falling Deeper was more of a filling-a-gap kind of record before the guys released something new, yet I caught myself playing it awful lot. I'm not surprised though – Danny Cavanagh and Mikael of Opeth were my main guitar influences for some time and they didn't fail me; they didn't stop to impress me either.

10. Dub Trio - IV (ROIR)

Honorable mentions:

11. Opeth – Heritage (Roadrunner)

I'm so glad Mikael did a record like this. I wasn't this surprised since Deliverance/Damnation pair of albums that were sort of peak of what were Opeth about – Deliverance was their most aggressive record and the Damnation the most gentle one, distortions-free. Growling vocals seem to bore me to death for some time so Mikael's decision of abandoning them was a right move for my taste. Heritage was a retro record, a prog one and Mikael's legacy and homage to the records he grew up to. What I liked most about Heritage was the production – it was minimal yet crisp and clear. No ridiculous compressions and triggered drums that gave you headaches after more than five minutes of listening. The less-is-more approach to the songs seemed to work perfectly, although lots of fans misunderstood the point of record like this. The audiophile quality of catching the right vibe of the song (bass line in Folklore or the powerful riff in Famine) were all over Heritage, creating a special record with a 70's vibe made forty years later for some new generations. Opeth were always about art, not just about marrying Morbid Angel with Nick Drake or Voivod with Camel convincingly – and with Heritage, they made something truly unique considering their rich back catalog.

12. Temple Of The Smoke – …Against Human Race (RAIG)

It's not that these guys are my friends, it's a lot to the fact they made a hell of an album. Simply put, everything I like to listen to, all the genres and stuff (especially some dub) are represented here with style and good taste. From Electric Wizard to King Tubby via Ozric Tentacles and undeniable Floyd influence, it's a sheer joy to watch these guys making music and developing their mix of styles into a mind blowing jam with every new song they create. Dub wasn't always my thing, but Into The Storm was just a right tune that was much listened throughout 2011 and Tortoise Du Mars was this space rock/metal kind of track that would give a hint where the band would go next. Watch out for these guys, as their new stuff would be even more interesting than on Against Human Race.

13. Foo Fighters - Wasting Light (RCA)

The Foos have made a fantastic album. Back to analogue mixdesk with no computer in sight for editing and by recording the drums in Dave's garage, Wasting Light was going back to the old form of how the greatest rock n' roll albums were made. It was not only the production though; the songs were more epic than ever. Dear Rosemary, Walk, Rope, White Limo, Arlandria and especially the ballad I Should Have Known (dedicated to Kurt Cobain, including Chris Novoselić on accordion and additional bass) were all the reasons I fell in love with this record. A friend and I were discussing that these days there would hardly be rock bands that were yet to become huge as Floyd, Zepps or AC/DC were, but Foo Fighters and Queens Of The Stone Age were the closest one could get, you know? Hands down to Mr. Grohl and the guys, Wasting Light is the essence of rock music and how it should be played.

Gig of the year:

Portishead at Exit festival, Novi Sad. Probably the most important gig of my life. I was lucky that I played earlier the same day on Main stage and met the guys. It was 40 degrees out and we were all melting but the second they hit Machine gun and Roads on the soundcheck… I froze instantly. Needless to say the actual concert was a pure bliss. Pure emotions and the most perfect sound I’ve ever heard in a live show. Kudos for sound engineer for using two old Roland SRE-555 devices, real actual tapes for the echoes. The honesty of this band is beyond words and they let their music say everything.